Zvonko Bogdan je, vjerojatno, od svega pomalo, već prema sklonosti onih koji o njemu razmišljaju. Na narednim stranicama nalazi se o svemu tome ponešto, ono najvažnije. A evo što bi o sebi rekao sam Zvonko Bogdan.
- Ja sam uvijek tražio obične ljude, koji su živjeli obično, zdravo, normalno, vezani za zemlju, za vodu, za vazduh, za zvezde, za kišu, za trešnju, za konja, za kera, za - prirodu!
Koje, zaista, Zvonko Bogdan? Možda je posle ovih njegovih reći to postalo jasno.

Kao sjenka, tiho i s pažnjom, na tom dugom i vijugavom putu uspjeha vjerno ga je pratila supruga Mirjana. Njena uzorna briga o djeci i porodici omogućila mu je da radi slobodno i s najvećom posvećenošću. U trenucima kada čovjek sam sebi nije dovoljan, bio je sretan što postoji i stoje uz njega.
Ne govori Zvonko ovako iz lijepog odgoja niti iz samozadovoljne velikodušnosti uspjelog čovjeka. Jednostavno, to je tako. Njihov primjer je još jedan dokaz da iza uspješnog porodičnog muškarca, diskretno i čvrsto, uvek stoji žena. Bez takvih, kao stoje Mirjana, sve bi bilo drukčije i naravno - lošije.

Posle je došla srednja škola. Ekonomska, u koju se upisao po očevoj želji, nije ga zanimala. Naročito cifre, knjigovodstvo i drugi stručni predmeti, koji su za ekonomistu najvažniji i zbog čega se, uostalom, u tu školu i ide. Zato se "provlačio" i bio, prema vlastitom priznanju, "vrlo prosječan đak".

Baš nekako u to vrijeme veoma ozbiljno počinje da ga privlači kazalište. Tada je čvrsto povjerovao da će postati glumac. Samo glumac. 1 to veliki. Međutim, da mladalačke želje nije lako ostvariti, pokazalo je kasnije i njegovo kazališno iskustvo. Daske koje život znače učinile su se nesuđenom ekonomisti mnogo važnijim od škole, tako da do posljednje godine srednjoškolskog školovanja nije izbijao iz somborskog Narodnog kazališto. Velika je sreća stoje živio u gradu koji ima staro i ugledno kazalište. Jer, da njega nije bilo, najverojatnije da se najvažniji događaji u Zvonkovoj kazališnoj karijeri ne bi ni zbili.
Evo prisjećanja Bore Stojanovića, danas penzionera, a onda prvaka Somborskog kazališto , na vrijeme Zvonkovih prvih koraka na sceni i ispred "rampe".
- Moje sjećanje na Zvonka Bogdana, danas vrhunskog estradnog umjetnika, seže negdje potkraj 50-ih ili na početak 60-ih godina. Privukao je moju pažnju odgojem, zatim znatiželjom. Imao je strahovito znatiželjne oči. Sve gaje zanimalo. Ta njegova znatiželja odvela ga je dotle da je postao ozbiljan estradni istražitelj. Stalno je čeprkao. Vidite njegove pjesme koje pjeva danas. To su pjesme iz starina, zaboravljene.

Ali, što se kaže, nekako mu škola nije išla od ruke. Pobojao sam se za njega jer je otac, naravno, htio da mu sin donese diplomu. Predložio sam zato ondašnjem upravniku somborskog Narodnog kazališto  Žigijasenoviću da ga primimo u probni angažman, govoreći mu daje izuzetno darovit dečko, svestrano darovit: i glumački i pjevački i muzički.
Tako je, eto, počelo.

Da nije bilo "oštrog" oka i naklonosti Bore Stojanovića, tko zna što bi bilo. Toga je Zvonko Bogdan sasvim svjestan. No, govoreći o njemu, kao svom prvom kazališnom učitelju, recima punim hvale, Zvonko uzgred priča, ustvari, i o sebi.
- Bora Stojanović je čovjek koji je mene, na neki način, uveo u svet umjetnosti. Ja sam njemu, kao mlad čovjek koji je prvi put kročio među prave umjetnike, mnogo vjerovao. On je moj prvi redatelj, iz amaterskih dana. Pomagao mije u svemu: kako se treba ponašati, kako treba slagati boje, kako treba nositi šešir, kako uvijek treba biti uredan, kako čovjek može nositi garderobu čistu a da nije uvijek nova. On mi je, također, jednom prilikom, u toku naše duge suradnje, rekao: "Zvonko, pazi dobro -u umjetnosti, kao i u životu, jako je važna mjera!" Znači, treba biti oprezan, obazriv, to je jedna nit. Naći pravu mjeru vraški je teško. Sve stoje preko mjere, nije dobro. Bolje da je malo ispod mjere - kaže Zvonko.
Za dvije godine provedene u Somborskom kazalištu (1960/62), idući od epizodnih i manjih ka većim i ozbiljnijim glumačkim zadacima, Zvonku Bogdanu se u jednom trenutku učinilo da je dovoljno savladao zanat, pa je konkurirao u subotičko Narodno kazalište. I bio primljen (1962).

- Bio sam veoma nadobudan, mislio sam da sam već pravi glumac, da mi nitko nije ravan. Ali, tada su počeli i prvi problemi. Malo pomalo počeo sam, na sav svoj užas, da shvaćam da još mnogo moram da učim ako zaista želim nešto da postignem na tom polju. Srećom, velika subotička glumica, prvakinja Subotičkog kazališta  Jelka Asić, imala je dovoljno razumijevanja za nas mlađe. Učila nas je tehnici govora: tehnici disanja, artikulaciji, akcentuaciji i uopće dikciji kao i drugim tajnama glumačkog zanata. Ona je bila završila u Zagrebu i muzičku i kazališnu akademiju. I od svih nas glumaca ja sam na kraju ostao sam. Šest mjeseci je radila sa mnom dva puta nedjeljno. Što ću ja, rekao, s tim, to nije ništa , nemam pojma što  se događa. Ali, kad je to prošlo, kad sam ja stao na binu, pa kad sam video staja znam, a oni drugi ne znaju, bilo mije lakše. Drugima je mnogo toga nedostajalo. Na primjer, slušam nekog kako pjeva, a ne razumijem ni jednu jedinu riječ!?...
Međutim, što sam više učio, postajao sam sve više svjestan da ništa  ne znam. Teško mi je bilo da to prihvatim, ali sam morao. Tada sam i zaključio da ako hoću stvarno da budem glumac, jedino rešenje je da se za taj poziv školujem kako treba. Odlučio sam da odem u Beograd, na Kazališnu akademiju - sjeća se Zvonko Bogdan.

No, vratimo se upisu na Kazališnu akademiju u Beogradu. U prvom pokušaju nije uspio. Ostao je u Beogradu, u Sombor nije želio da se vrati. Čekajući sljedeću godinu, da još jednom pokuša, počeo je da pjeva, jer je od nečega morao da živi. I, malo pomalo, pjevanje gaje uzelo pod svoje. Tako se, praktično, dolaskom u Beograd, završila njegova kratka glumačka karijera. Počela je nova, muzička: pjevačka i kompozitorska, koja će mu donijeti laskav epitet originalne muzičke ličnosti!
Ali, kazališno iskustvo je ostavilo priličan trag na njegov stil pjevanja. Sugestivnost pjevanja Zvonka Bogdana posljedica je u velikoj mjeri vrhunskog scenskog, kazališnog načina predstavljanja pjesme. Uostalom, pogledajmo kako to drugi rade i usporedimo.
Kazališna zavjesa ispred Zvonka Bogdana nikada se potpuno nije spustila. Vjerujmo da će za njegovo pjevanje ona još dugo biti podignuta.

Za svaku umjetnost, pa i za muziku, važi pravilo da se pravi umjetnik rađa, biološki, nasljedno. Bez urođenog dara nitko ništa ozbiljno u umjetnosti nije postigao, bez obzira koliko marljiv bio.
Znači, umjetnik se rađa rođenjem, ali - umjetnik se ne postaje rođenjem! Bez mukotrpnog i upornog rada i najraskošniji talent ostane samo velika neiskorištena mogućnost.
Zbog nemogućnosti da razviju svoj umjetnički genije, iz raznoraznih razloga, mnogi su postali nešto sasvim drugo, često i prosječno, i ne sanjajući što su mogli biti. Sto bi rekli matematičari - naslijeđena sklonost je neophodan, ali ne i dovoljan uvjet. Da bi bila i dovoljan uvjet, potrebna je ambicija, volja, radinost.
Naš poznati kompozitor, muzikolog i profesor dr. Dragutin Gostuški smatra maksimu -da je u svakom uspjehu 90 posto rad, a samo 10 posto talent-običnom glupošću! Zašto? - upitat ćete se. Zato stoje, prema Gostuškom, i sposobnost za rad također poseban talent. Ne može svako da bude vrijedan, uporan i ambiciozan, pa ma koliko se trudio i to želio.
Zaista zanimljivo.
Hvala profesoru Gostuškom na neuobičajenom rasuđivanju.

Poslije svega ovoga astrolozi bi vjerojatno protrljali ruke od zadovoljstva i poželjeli da nam pričaju o općoj ljudskoj predodređenosti, čak i tamo gdje smo sigurno mislili da je sloboda naše volje potpuna, gdje je "carstvo slobode".

Zvonko Bogdan je imao dvije sreće: prvo da se rodi muzikalan, od muzikalnih roditelja, a zatim da se rodi u vrijeme kad se rađaju jarčevi, puni energije i veoma uporni.

Pred još jednu noć na "Petrovaradinskoj tvrđavi".
Zvonko Bogdan je zavolio pjesmu, kao mali, uz oca i majku, u vrijeme kada se inače po kućama mnogo više sviralo, pjevalo i veselilo.
Ono osnovno, najvažnije, što je ponio u profesiju pjevača i kompozitora, ponio je iz kuće. Te dojmove, i duboko u svesti zabilježen glas stare bunjevačke pjesme, kasnije je samo oživljavao, njegovao i prikazivao.
Još u djetinjstvu je uočio, blagodareći ocu Stipanu, da je i kavana u mnogo čemu nezamjenljiva, naročito za pjesmu.

Zato je u kavanu, posle, prvo i krenuo i tu ostao, tu se proslavio. U njoj je počeo i u njoj završio. Kavana je njegov početak i kraj. Sve.

O kavani Zvonko Bogdan ni danas nije promijenio mišljenje. To je jedino mjesto gdje se može ispeći zanat i postati pravi pjevač i svirač njegovog žanra i stila. On se ne stidi da prizna da je dugo godina bio i ostao "kavanski pjevač". A kakav?
Jedinstven i osebujnog stila. Potpuno originalan. Bez pretjerivanja - neponovljiv!

Kada je došao u Beograd, više je znao o glumačkom zanatu i kazališnoj umjetnosti nego o pravilnom pjevanju i umjetnosti pjevanja. U kazalištu je iza sebe već imao izvjesno iskustvo i školovanje, dok je u ovom drugom bio pravi početnik, priučen u pjevanju. Tek u Beogradu shvaća što  treba da radi i započinje svoje muzičko i pjevačko obrazovanje.

U Muzičkoj školi "Stanković" muzički se opismenio i učio solo - pjevanje. Kod Bore Jankovića, tadašnjeg korepetitora u profesionalnom folklornom ansamblu "Kolo", išao je na časove impostacije glasa. Ipak, najkorisnije i najvažnije obrazovanje, i obavještenja o muzici uopće, dobio je od klaviriste Ladislava Baloga. On mu je, pored ostalog, držao i časove klavira, što mu je, u kasnijem zapisivačkom i kompozitorskom radu, mnogo značilo.
Shvatio je Zvonko Bogdan jako dobro i na vrijeme, prvo u kazalištu, a posle i u muzici, da bez škole i školovanja nema ozbiljnog uspjeha. Škola, naravno, nije sve i škola nije umjetnost i stvaralaštvo. Ali, bez nje, koja osposobljava za "zanat", za univerzalne postupke i pravila, i tako olakšava snalaženje i umjetničko izražavanje - bez nje je svaki uspeh teži i manji.

- Sve što sam učio - priča Zvonko Bogdan - učio sam od ljudi koji to bolje znaju od mene. I danas ću rado da surađujem s onim koji zna više od mene. Ja se ne stidim. Naprotiv, ja volim da budem u njegovom društvu. Ja volim kada mogu nekoga da podignem u nebesa. Imam kolege koji su izuzetni, pa, ja volim da kažem da su oni najbolji. Jako mije drago kad mogu da radim s nekim tko zna što radi.

Od svih pjevača, bliskih njegovom muzičkom ukusu, on izdvaja Kseniju Cicvarić za koju kaže da je "daleko najčistija i najbolja interpretatora svog melosa. Bez ijedne greške. U njenoj interpretaciji nema ničega što nije u redu". Zatim, tu je i Zehra Deović, među interpretatorima sevdalinki, kao pjevačica koja "pridaje važnost tome što  radi, radeći to veoma temeljno". Zvonko Bogdan, također cijeni Mirka Rondovića i Stanišu Stošića, koji "na pravi način čuvaju muziku svoga kraja".

Od instrumentalista na prvom mjestu je Vlastimir Pavlović Carevac.
- Srbi treba da budu sretni što su imali jednog takvog čovjeka, vrhunskog umjetnika, učitelja i boema - intelektualca, kaže on. -Ja sam bio sretan kad ga vidim. Znaš kako je on svirao "Svilen konac", moj sokole! Mi smo to upijali, kao djeca smo slušali kad on uđe u kavanu i svira "Svilen konac". Posle dvadeset godina su od tog, eto, napravili biznis - rezignirano dodaje Zvonko, misleći na pjesme koje se pjevaju na melodije "Svilen konac" i "Nizamski rastanak".
One su u Carevčevoj instrumentalnoj interpretaciji, za svakog tko ima ukusa, mjere i obzira - božanstvene, pa je pravo nasilje i svetogrđe taj sklad i ljepotu, jednom rječju - narodnu klasiku, prepravljati i uništavati.

Lijepo mišljenje Zvonko Bogdan ima i o Branku Belobrku, dobrom violinistu, stjecajem okolnosti svom prvom kapelniku, i muzičaru koji je talentirano, i s ljubavlju, svirao Carevčev repertoar, i u ono vrijeme bio jedan od rijetkih koji je cijenio vojvođanski melos. Također, Zvonko s uvažavanjem govori i o Ljubiši Pavkoviću, šefu Narodnog orkestra RTS-a i danas reprezentativnom nasljedniku Carevca u narodnoj muzici.

1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11