LADISLAV BALOG

Sve od muzike što znam
i što sam naučio,
mogu da zahvalim samo čika Balogu.
On je poenta mog stvaralačkog života.
To je moj Franc List.

Zvonko Bogdan

 

Malo je kome poznato koji je čovjek najviše, čak presudno, uticao da Zvonko Bogdan postane to stoje postao. Vjerojatno bismo svi pomislili daje to Janika Balaž, nesporno veliki tamburaš, primaš, i nezaobilazan čovjek u Zvonkovoj karijeri.
Ali, nije. Ako biste o ovome upitali samog Zvonka Bogdana, odgovorio bi vam ne dvoumeći se, s neskrivenom simpatijom i ponosom:
- Sve od muzike što znam i što sam naučio, mogu da zahvalim samo čika Balogu. On je poenta mog stvaralačkog života. To je moj Franc List.

Mada se proslavio s Janikom Balažom i njegovim tamburašima (ali i s orkestrom Šandora Lakatoša! - odmah bi dodao Zvonko Bogdan), smatra da je to bilo samo zato što je znao što u muzičkom i pjevačkom smislu treba raditi.
U želji da pridobije i obodri svog "mladog kolegu", Ladislav Balog je višegodišnjim trudom uspeo da mu na magičan način otvori zavjesu iza koje su mu se na mah pojavili muzička jasnoća i sjaj. Otada Zvonko Bogdan, kako sam kaže, mirno i samopouzdano promatra svijet muzike. Jer, njemu je, u početku, u muzici bilo mnogo štošta nejasno. A on mu je, s očevidnom muzičkom i ljudskom naklonošću, otvorio oči i uši, oslobodio ga i opismenio. Od tada samostalno hoda putem muzičkog opstanka i stvaranja, gdje, možda više no drugdje, važi drevna latinska izreka: Peraspera ad astra (Po trnju do zvezda).
A, koje zapravo bio taj stari, slijepi klavirist za koga njegov odani poštovalac i učenik Zvonko Bogdan ima običaj da kaže:
- On je bio moj prijatelj, moj profesor, moj drug, moj kolega i moj drugi otac.
Rodio se u Pančevu, 1900. godine. Otac mu je porijeklom Mađar a majka Njemica, što mu je kasnije omogućilo da, pored našeg, perfektno govori mađarski i njemački. Igrom sudbine rodio se slijep. No, njegov muzički dar ne potiče samo iz te velike nesreće (jer, poznato je da zahvaljujući kompenzacijskom razvoju čula, slijepi čuju bolje nego oni koji vide), već i od apsolutnog sluha, koji je naslijedio od oca, mesara po zanimanju.
Muzičko obrazovanje je stekao u Budimpešti, gdje je bio najbolji đak u svojoj generaciji. Studirao je crkvene orgulje i klavir, i postigao najviše što je u ono vrijeme mogao da postigne mladić lišen vida. Završio je konzervatorij u Budimpešti još 1918. godine. Zatim je jedno vrijeme s velikom predanošću radio kao profesor. Volio je djecu, volio da im otkriva ljepote i tajne klavira i muzičkog sveta uopće.
Kasnije, opet igrom sudbine, Ladislav Balog svoj raskošni talenat, sve do svoje smrti (1983) neumorno i nesebično rasipa po brojnim kavanama, noćnim lokalima, boemskim sastajalištima i estradnim mjestima Pančeva, Beograda i širom Vojvodine, odlazeći povremeno i na gostovanja po svetu, upravo najčešće sa Zvonkom Bogdanom.
Opismenio je i osposobio brojne muzičare koji su bili toliko pametni da prepoznaju njegov natprosječan dar i dobronamjernost, i koji nisu bili sujetni (kao što je to kod muzičara najčešće slučaj), pa su ga pitali o svemu što nisu znali i tako učili. A on je, sa roditeljskom blagošću i strpljenjem, svakom iskrenom znatiželjniku htio da pomogne.
O onome što nije znao, nije se izjašnjavao. A, znao je mnogo.

Velika je šteta što Balogovo muzičko umijeće nije u većoj mjeri dostupno današnjoj publici. Sve što je iza njega ostalo kao trajno to je jedna strana ploče Zvonka Bogdana (1973) s romansama u njegovom aranžmanu i uz njegovu klavirsku pratnju. Osim te ploče, postoje još 23 njegova snimka, također sa Zvonkom Bogdanom, za Radio Novi Sad (inače, snimci sa ploče su, ustvari, snimci napravljeni za Radio Novi Sad, 1972. godine). I, to je sve. Bolje bi bilo da je ostalo više, ali i ovoliko, kad je dobro, znači mnogo.
Zvonko Bogdan je sreo Ladislava Baloga 1967. godine u "Stambol-kapiji", poznatoj beogradskoj kavani. Ranije je samo slušao kako svira, a te godine je maestro Balog sjedio za klavirom, iza Zvonka, u orkestru koji ga je pratio. Šef orkestra je bio Duško Vasić, zvani Kerac, poznati beogradski harmonikaš. Tu je bio početak njihove suradnje koja će potrajati sve do Balogove smrti.
Da bi drugima približio svu neobičnost Ladislava Baloga, Zvonko Bogdan rado priča o nekim događajima.
- U to vrijeme, na početku svoje karijere, u "Stambol-kapiji", ja sam pjevao uobičajen repertoar, koji su njegovale ova i njoj slične stare i poznate beogradske kavane. Orkestar kao orkestar: netko vodi računa kako me prati, neko ne vodi. Sve zavisi od muzičara, njegove muzikalnosti, profesionalnosti i raspoloženja. To je jednostavno tako.
Jednu večer ja pjevam, kao i obično, neki splet i slušam što se događa iza mojih leđa. Jednu pjesmu sam pjevao svaku večer, bila je popularna. Ali, klavirist je svaki put na jednom te istom mjestu svirao drukčije. Samo klavirist je jedan detalj svirao drukčije. Svi ostali su me pratili kako sam pjevao, a ja sam pjevao onako kako sam znao. Prošlo je nekoliko dana i ja priđem mom klaviristu, koji je bio slijep. Kažem: izvinite, rekoh, čika Balog, zašto Vi na tom mjestu svirate drukčije nego što ja pjevam?
- Zato, - kaže - Zvonkice sine, što tako treba. A ja kažem: otkud Vi znate da tako treba?! - Ja sam to učio...
Odjednom mi je sve postalo jasno. I od tog dana ja njega više nisam ispuštao iz ruku. Slično je bilo i sa mađarskim romansama koje se i danas kod nas pjevaju, blago rečeno - čudno, da ne kažem - pogrešno. Mađarske romanse se bitno razlikuju od ruskih i ne bi smele da se pjevaju na ruski način. To neki naši muzičari i pjevači jako dobro znaju, ali, vjerojatno iz lijenosti i navike, ne žele da ulože trud i da mađarske romanse interpretiraju onako kako bi trebalo.
Balog je Zvonku Bogdanu diktirao pažljivo njihovu melodiju i harmoniju, a on je zapisivao. Tako je zavolio, razumio i naučio da ih interpretira na autentičan, mađarski način. Zato je kasnije i mogao, bez većih problema, da snimi svoju "mađarsku ploču", uz pratnju glasovitog mađarskog primasa Šandora Lakatoša i njegovog orkestra. A, pošto se služi mađarskim jezikom, Zvonko Bogdan je istovremeno pisao i uspele prepjeve romansi koje pjeva.
Još jednu zanimljivu anegdotu o starom Balogu priča nam Zvonko.
Pjevajući tako u kavani sa orkestrom u kojem je bio i deda Balog, jednog dana sam mu rekao: ne znam, reko', čika-Balog, što da radim. Treba da naučim neku narodnu pjesmu, ne znam koju. A on kaže:
- Sine, narodna pjesma se ne uči, ona mora da se zna. Ja sam na to samo razrogačio oči.
Recimo, to je za mene bilo veoma važno što sam čuo, veoma važan detalj. Znači, to ne treba učiti, to jednostavno moraš da znaš. To si morao negdje da naučiš, ili u kući, ili u kavani. To je moralo nekako da uđe u glavu, da ti i ne znaš da znaš. Narodna pjesma se ne uči!

Zvonko, koji je čovjek veoma senzibilne prirode, znao se iznervirati zbog nemuzikalnog sviranja i pjevanja drugih, pa je, često i u besu, pitao svog čika Baloga kako je moguće da netko tako postupa. Međutim, posle izvjesnog vremena prestao je da mu postavlja takva pitanja, jer je odgovor znao. Shvatio je da čovjek, u biti, muzikalnost ili ima ili nema. I tu ništa ne pomaže: ili trpi ili mijenjaj društvo. Najgore je raspravljati. Rasprava o nečijoj muzikalnosti troši vrijeme i živce. Tu nitko nikome nikada ništa nije dokazao. To je u poslu kojim se on bavio bilo jako važno znati.
Zvonku je, kao i mnogima, Balog držao časove klavira.
- Iako slijep, priča on, bio je odličan pedagog, umio je da prenese znanje.
Vladanje klavirom bilo mu je kasnije od velike koristi, naročito pri komponiranju. Čika Balog ga je u to vrijeme tjerao i navikao da zapisuje sve pjesme koje čuje i koje pjeva. To je danas obimna i dragocjena arhiva, koja je bila dobrodošla pri pisanju ove knjige.
Njihova uzajamna simpatija i naklonost vremenom su se pretvorili u pravo prijateljstvo. Zvonko ga je godinama pratio kući, brijao ga, vodio kod ljekara, pravio mu notne zapise po diktatu...
U lijepom sjećanju čitalačke publike sigurno su ostali nadahnuti napisi Nina Milenkovića, tadašnjeg novinara "TV novosti", koji je iz broja u broj tokom 1971. i 1972. godine pisao o istinitim događajima i legendama vezanim za mnoge romanse (Tužna je nedelja, Hteo bih te videt, Doviđenja, druže, doviđenja, Jesen stiže, dunjo moja i dr.). U uvodu svake od tih romantičnih priča pisalo je: Tekst i note dobili smo od sedamdesetogodišnjeg pijaniste Ladislava Baloga i njegovog mladog kolege, pjevača Zvonka Bogdana.
Radili su zajedno dok je stari Balog mogao, mada je u vrijeme njihovog upoznavanja već bio u penziji. Četrdeset godina je bila razlika između njih, ali su uspeli, već na samom početku, da pronađu zajednički jezik.
Zahvaljujući njemu, Zvonko Bogdan je smeo da radi sa ljudima sa kojima je radio. Ohrabren njegovom podrškom zakoračio je u svet muzike. Znao je - ako nešto ne zna, ima koga da pita. Kada je njega pitao, promašaja nije bilo.
Eto zašto je Ladislav Balog najznačajnija ličnost u stvaralačkom životu Zvonka Bogdana, a vjerojatno i u njegovom životu uopće. Teško je naći prave reci da se iskaže to poštovanje. Jednostavno, potrebno je da porazgovarate sa Zvonkom, pa će vam biti jasno zašto on njega nikada neće spomenuti sjedeći.
Sve ovo je širem krugu ljudi ostalo nepoznato. O Ladislavu Balogu se priča još jedino u društvu njegovih suvremenika, onih koji su bili svjedoci njegovog postojanja, iskrenog i originalnog sviranja. No, što se kaže: nikad nije kasno.
Nažalost, Ladislav Balog nije jedini primjer zanimljivih i neobičnih ljudi iz naše muzičke prošlosti koje je nezasluženo prekrilo vrijeme zaborava. Zato bi trebalo nešto učiniti. Ne samo iz sentimentalnih razloga, već prije svega iz umjetničkih i kulturnih. Zbog saznanja da sve ima svoje korene i da sve ne počinje od nas. Jer, štoviše poznajemo ljudska dostignuća u prošlosti, naravno, i u muzici, postajemo sve uzdržaniji prema svojoj genijalnosti i originalnosti. Postajemo uistinu skromniji ljudi. Na taj način svakako i bolji.

1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11