Već par desetljeća oko Zvonka Bogdana okupljamo se i pratimo ga svi čije srce zatreperi uz zvuke tambure, mi koje uzima toplina njegovih stihova složenih na samo njemu svojstven način, mi koji volimo ili smo uz njega naučili da volimo...
Kako ne bismo više bili rasuti na sve strane, rodila se ideja da oformimo Klub poštovalaca i zaljubljenika u stvaralaštvo gospodina Bogdana. S jedne strane da se mi koji isto mislimo, volimo, želimo, isto osjećamo, okupimo zajedno, bolje upoznamo i iskoristimo bogatstvo druženja, a s druge strane - možda ovi uspijemo sačuvati dragog nam prijatelja među nama, dati mu do znanja koliko ga poštujemo, volimo i koliko nam je potreban.
Mi, sa sjevera Bačke, smo imali priliku da se osjetimo važnim, dok smo negdje daleko od kuće, salaša, dide i majke slušali naše pisme. Meni lično se tada naša ikavica činila još toplija. Nisam puno morala objašnjavati tko su Bunjevci, kako žive i kakva im je kultura jer su me već nakon pari riječi prekidali govoreći: "Ah da, to je Zvonko Bogdan." Postao je s vremenom sinonim za kulturnu i etnografsku baštinu Bunjevaca.
Nakon dvadesetak godina ličnog poznanstva i prijateljstvovanja, shvatila sam da je taj neiscrpni zdenac životnih mudrosti nenametljivo obogatio moju ličnost i duh, promatrajući ga, slušajući ga kako govori, misli, radi osjeća, kako diše i kojom snagom i punoćom živi.